Nakon dobrih rezultata u Singapuru na svjetskom prvenstvu ali i kasnije osvajanjem Regionalnog kupa Borna je poprilično motiviran da se dokaže i na Europskom prvenstvu. Pripreme smo usmjerili u tom pravcu i dosta smo radili na izdržljivosti . Pojačali smo treninge tako da se treniralo i do pet puta tjedno : ponedjeljkom bolder , utorkom lead , četvrtkom specijalne vježbe a za vikend najčešće priroda i ukoliko je vrijeme loše išlo bi se u dvoranu ili doma na Moonboard.
I zatim se dogodi smola da tjedan dana prije natjecanja Borna dobije straptokoknu anginu i mora u krevet + antibiotici. Na sreću nakon odležane bolesti uspjeli smo izvesti još dva treninga u Zagrebu te usput u Veroni i Grenoblu.
Samo je natjecanje bilo odlično organizirano kako to samo Francuzi znaju.
Prava je šteta da unutar naše Komisije i dalje vlada stav da se nastupi na natjecanjima, pa čak i Evropsko prvenstvo ne financiraju te tako svi članovi ekipe nisu u mogućnosti nastupiti na ovako velikom spektaklu. Za mladog natjecatelja ovo je jedini pravi izvor motivacije. Biti na natjecanju, biti dio spektakla, mjeriti se s drugima ali i razvijati prijateljstva.
Ovako je većina naših mladih penjača prisiljena trenirati, a da zapravo neznaju za što treniraju.
Šalje ih se samo povremeno i to rijetko i tada se od njih očekuje nešto. A kako kad neznaju što da očekuju, kako natjecanje izgleda, kakvi su smjerovi. Nedajemo im vrijeme prilagodbe. Govori se da skupljanje iskustva ne donosi ništa dobra ? Nego kako ? Trenirati u nekoj rupi godinama, zatvoren u mraku i tada doći na natjecanje i nešto očekivati ? Zabluda !
Upravo obrnuto : Uz kompletan razvoj - infrastrukturu i ostalo i reprezentacija se stvara godinama i planski. Prisustvom na pripremama i naravno natjecanjima. Tolerirajući uspone i padove ali uz stalno naprijed. Tek tada se mogu očekivati rezultati . I naravno uz sve to konstantno prisustvo na svjetskoj sceni koje omogućava stjecanje neophodnih znanja i iskustava koja se nemogu dobiti kod kuće u svojoj rupi.
Zato je velika greška to pomanjkanje osjećaja, kako za trenutnu generaciju tako čini mi se i neku buduću ( no to je u Hrvatskom penjanju stara priča ) .
No vratimo se na priču o Gemozacu. Uz Bornu tu je i Filip Pečenec koji je također odlučio boriti se i ne odustati .
Kvalifikacije su bile vrlo zanimljive sa odličnim smjerovima. Dugo nisam vidio tako dobro osmišljene smjerove kao na ovom natjecanju. Penjalo se u dva paralelna smjera tako da je sve išlo vrlo brzo. U prvom smjeru Borna je bio odličan , dok je u drugom napravio malu grešku koja ga je koštala boljeg plasmana. Na kraju sedamnaesto mjesto što je i dalje odlično ali može Borna i bolje.
Filip i dalje u borbi s tremom završava 41.
Slijedećeg dana na redu je brzinsko n atjecanje: disciplina koju Borna nevoli ali je u njoj uvijek odličan! Od Singapura nije uopće trenirao! Ipak u kvalifikacijama ostvaruje sedmo vrijeme i ulazi u finale! Potpuno neočekivano. A tu počinje igra: sa svakim novim krugom Borna povećava brzinu i popravlja svoje vrijeme. Potrebno je i malo sreće koja mu se nasmiješila: u četvrtfinalnom okršaju Ukrajinski speed specijalist dva put je krivo startao i Borna je u polufinalu, u borbi za medalju ! Senzacija! Tu ga čeka talijan Ludovico Fossali vodeću u poretku speeda u Evropskom kupu. Bilo bi pretjerano očekivati da je Borna prošao dalje iako je zaostao samo za pola sekunde. Na kraju sasvim neočekivano četvrto mjesto! Ludnica i satisfakicija za sva odricanja koja je morao prihvatiti. To je i velika motivacija za dalji rad i Borna na tome ne želi stati. Olimpijada 2020 je pred očima.
Do kraja godine pred njim je još jedno natjecanje a to je Europski kup u Kranju.
Do slijedećeg Evropskog natjecanja zatim slijedi pauza od gotovo pola godine. Konačno vrijeme za mali predah i penjanje u prirodi. I na tom planu imamo velike planove ali o tom kad dođe vrijeme.
